Da, još uvijek.

Nakon svega što si mi učinio i kako si me povrijedio.
Nakon svih izgovorenih riječi i neostvarenih obećanja.
Nakon svakog odbijanja, makar i nesvjesnog.

Nakon svake prolivene suze i besane noći.
Nakon svakog ostanka bez zraka kad bih čula za neko novo ime u tvom životu.
Nakon što si me ostavio samu da stojim usred ničega.

Utopi me u svom zagrljaju.

Ponekad sam te mrzila, prezirala iz dna duše.
Govorila riječi koje nikad nisu bile ni jednom trećinom vjerne i odgovarajuće.
Pisala sam pisma koja ti nikad nisam poslala. A možda je tako i bolje. Tko zna, možda bismo sada bili potpuni stranci. Možda bi me ti mrzio, a ja razmišljala je li moralo tako biti.

Izdvajaš se iz te mase ljudi.
Tvoja pojava, tvoj hod, tvoj osmjeh, tvoj stav.
Jednostavno si.. Drugačiji.

I drugačije si me povrijedio.
Onako kako još nikome nije uspjelo.
Onako kako možeš samo ti.

Uguši me osjećajem sigurnosti koji mi pružaš.

Oduvijek si bio dio svog svijeta.
Imao si likove i karaktere onako oslikane kako bi ih ti jednostavno promijenio.
I ti si bio glavni lik u tom svijetu. Iako si ga ti kontrolirao, bunio si se protiv Vlasti.
Makar i protiv sam sebe.

- rebel without a cause -

Ali nije ni bitno. Ja ponekad poželim imati takav svijet.
Gdje je jednostavno onako kako ti želiš.
I gdje sve mijenjaš kako ti hoćeš.

Kao što ti to radiš.

A ne mogu.
I mrzim se zbog toga.
Čak i tebe mrzim zbog toga.
(ali samo do trenutka dok mi se ne obratiš. onda jednostavno ne mogu.)

Ti si taj koji me dokrajčio.
Ti si me uništio do kraja.
I više te nema da me dižeš kad padnem.
Više te nema da me usmjeravaš i pokazuješ put.

Ali znaš što?
Na kraju imam još samo jedno za reći.

Volim te.

Da. Još uvijek.
Jer nikad nisi bio 'samo dečko'. Jer si uvijek bio Osoba, na prvom mjestu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.